Srednja tehnička škola:
Profesor matematike (meni srećom nije predavao) svaki put na početku školske godine predstavi onu čuvenu "Bog zna za 5, ja za 4, vi za 3, 2 i 1". Ukoliko ne dođete na kontrolni iz bilo kog razloga, dobijete 0 (nulu) olovkom u dnevnik. Sa tom nulom ne možete da dobijete ništa osim 1 (nedovoljan) kao zaključenu ocenu. Morate da odgovarate pred tablom da biste ispravili tu nulu na
jedinicu. Ukoliko ipak dođete na kontrolni, prolazne ocene su 2 i 3, možda neko dobije 4... srećom. Većina dobija 1.
Rezultat? Niko nije ništa naučio. Međutim, profesori i roditelji se ne bune. Štaviše, vlada opšte mišljenje da to
tako treba - "Treba da klinci zagreju stolice, lenštine jedne! Ništa ne uče!". Roditelji iz drugih odeljenja šalju svoju decu na privatne časove kod dotičnog, smatra se da je profesor strog, ali fer.
To tako traje godinama, sve do pre koju godinu kada se utvrdilo da je diploma dotičnog sa Sarajevskog univerziteta ništavna - ne postoji. Profesor je otpušten.
I sad? Šta? Zadrti idiot bez formalnog obrazovanja, nameračen da samo divlja umesto da nauči nekoga nešto, maltretira decu godinama i uskraćuje im zasluženo obrazovanje? Nikom ništa? Sve je kul?
Visokoškolska institucija:
Profesor iz OET2 priča jedno na predavanjima, skače na apsolutno nevezano polje fizike, vraća se nazad po nahođenju, zatim priča neke anegdote. Ne piše ništa na tablu, ne diktira ništa, ne naglašava ništa, nema nikakav materijal osim "knjige" koja se može naručiti pouzećem. Na kraju niko ni ne dolazi na predavanja. U knjizi naravno piše nešto drugo, i ispada da ono što profesor priča je skakanje sa jedne lekcije na drugu u haotičnom ritmu, u delićima. Na vežbama asistent uzima svesku i prepisuje rešene zadatke na tablu munjevitom brzinom. "Profesore, zbog čega je X kod Y?" - pitanje se postavi, asistent sleže ramenima i kaže da sad nema vremena da objašnjava jer ima još oho-ho zadataka da prepiše jer mu je tako rečeno. Na kraju dvočasovne vežbe, ruke nas bole, i ostajemo 5-10min duže dok sledeća grupa čeka napolju ne bi li prepisali ono što i dalje niko ne razume.
Sa takvim materijalom se mi, studenti, međusobno udružimo i pokušavamo da dešifrujemo šta je pesnik hteo da kaže. Eventualno, sa nekakvim znanjem i smislom za rešavanje zadataka dolazimo na kolokvijum, gde nas čekaju totalno levi zadaci sa "cakama" i "forama" za koje saznamo kasnije da se moraju primeniti. Studenti ne mogu da stanu u jedan amfiteatar, nego su ih ispunili tri komada. Pored mene su face koje izgledaju poprilično starije i tu je ogroman broj ljudi koje nisam video nikad. 10 minuta kasnije, nakon što sam zaključio da nema šanse da rešim zadatke, pogledam drugara sa desne strane, klimnemo glavom obojica i ustajemo kako bi napustili amfiteatar. Odjednom, svi ostali se okuražili na našem primeru i ustaje CEO amfiteatar i izlazi napolje kolektivno. Ostalo je njih troje da pokušaju da reše zadatke.
Prolaznost na kolokvijumu? Od 0 do 2%. Na oglasnoj tabli profesor često samo napiše hemijskom olovkom na papiru da "niko nije položio".
Na "usmenom", ako iko uspe da dođe do tamo, mora da nauči 200 pitanja praktično napamet. Svako drugo pitanje ima skicu, izvođenje adekvatnih formula (koje se ni ne izvode jer nisu nigde opisane niti se zna šta je šta, nego se moraju naučiti napamet), i 1 do 2 A4 strane teksta. To nije samo materijal koji je izvađen iz knjige, pa da se još može protumačiti, nego je u pitanju kolaž odgovora prošlih generacija koji su eventualno saznali šta profesor traži. Oni koji su uspeli da prođu (dosta njih je bilo na takmičenju iz Fizike, Matematike, dakle nisu duduci) su prošli na taj način da su držali kod sebe napisanih svih 200 pitanja na A4 listovima iz sveske, koje su vadili po potrebi i predali, samo pod uslovom da je profesor bio zauzet sa pričom i sl. Konačne ocene su bile uglavnom 6, 7... eventualno 8.
Razgovor sa dekanom je, kao u slučaju superbake, jedno vreme povećao prolaznost na 30%, ali samo na jednu godinu. Posle toga je bilo još gore.
Ovaj predmet je jedini koji sam prenosio u sledeću godinu (da se uspostavi onaj kriterijum da se mora imati min. 60ESPB bodova kako bi se ostalo na budžetu, nema šanse da bi iko ostao). Srećom pa mi je to bio izborni predmet, pa pošto sam OET1 položio (drugi profesor), izabrao sam Fiziku 2 u trećoj godini i time rešio stvar.
Da li je neko na kraju nešto naučio? Koliko vidim - nije (imao sam priliku da pitam).
U čemu je onda poenta?
A man is smart. People are stupid.