Naravno da ovde nisu sve "profi fotografi"... štaviše - ta reč je baš u fotografiji retko povezana sa umećem.
No da ne širimo priču u tom smeru.
Bracketing je, kao što si primetio, opcija kojom se okida niz od 3 i više snimaka, od kojih se svaki razlikuje barem po jednom parametru. Inicijalno, ova opcija je podrazumevala isključivo snimke različitih ekspozicija, a sada aparati nude i WB bracketing, na primer, kada se tri ili više uzastopnih snimaka okida različitim WB setovanjem.
Šta se dobija?
U težim scenama, dobija se mogućnost automatskog okidanja različitim ekspozicijama, kako bi se kasnije mogao izabrati onaj koji je sačuvao najbolji balans između osvetljenih delova scene i delova u senci. Bracketing je određen pomoću svega jednog parametra - razlikom u dužini ekspozicije, koji se postavlja u odnosu na nominalnu (izmerenu svetlomerom ili ručno postavljenu) dužinu ekspozicije.
Ako je izmerena ekspozicija od 1/100, bracketing od 1EV će pucati: 1/50, 1/100 i 1/200. To znači da će, u odnosu na nominalnu vrednost, jedan snimak biti podeksponiran, a jedan preeksponiran za 1EV (u žargonu - jednu blendu) i time omogući bolje očuvanje svetlijih, odnosno tamnijih partija na snimku. Kasnijim "blending-om" tih snimaka, može se dobiti HDR (High-Dynamic-Range) fotografija, odnosno fotografija šireg dinamičkog raspona. Jasno je da ovo što bracketing radi može biti urađeno i ručno, pa ova opcija nije neophodna, ako aparat raspolaže manuelnim kontrolama (premda jeste brže, defitnivno)
Poznato je da, kad pucamo u sred dana, scenu koja obuhvata blještavilo neba i npr. ljude u senci nekog drveta, aparat ne sačuva sve detalje podjednako, odnosno onako kako ih je oko videlo. Razlog za to je vidljivo uži dinamički raspon digitalnog senzora, zbog kojeg će ili nebo "pregoreti" (ako svetlo merimo prema senci), zbog čega postaje belo ili će senka biti "zapušena" (ako svetlo merimo prema nebu), zbog čega će detalji ispod drveta biti potpuno crni, tj. izgubljeni.
Kada pucamo bracketing, podeksponirani snimak će se pobrinuti da nebo (tj. svetliji deo kadra) ostane očuvano po svaku cenu (na uštrb svega ostalog), a preeksponirani će učiniti obratno - sačuvati delove snimka u tami, tako što će ih duže eksponirati, opet na uštrb svega ostalog. Tako imamo očuvan veći deo kadra, koji će, uz onaj inicijalni, dati dovoljno informacija da, uz namenski softver, dobijemo fotografiju šireg dinamičkog raspona, tj HDR.
Neke primere HDR fotografije možeš videti
OVDE.
Nažalost, HDR uvek, barem u početnom stadijumu eksperimentisanja, tera ljude da maksimalno bludniče nad snimcima, pa se kao krajnji rezultat dobijaju isuviše napucane fotke, nerealnih boja i ultra-čudnih senki. Nekome se to sviđa, ali većina kasnije to odbaci kao kič, što u neku ruku i jeste. Namena HDR fotografije je, s druge strane, upravo suprotna - da nadomesti nesposobnost digitalnih senzora da scenu zabeleže onakvom kakvom je vidi čovečje oko. Minimalan broj fotografija je tri, a rezultat je kvalitetniji ukoliko se HDR procesoru pruži više informacija (do 9 fotografija snimljenih različitim ekspozicijama)
Ako Te je tema zaintrigirala, preporučujem da počneš čitanjem sledećeg linka:
-
HDR na wikipediji
Ovakvi efekti se ponekad mogu postići i korišćenjem samo jedne fotografije, ručno ili pomoću specijalizovanih Photoshop filtera, a takav način dobijanja nazivamo "pseudo-HDR", obzirom da je prisustvo neophodnih snimaka simulirano.
U slučaju da poželiš da eksperimentišeš, alati sa kojima možeš da probaš su Photomatix ili Artizen HDR, na primer.
Na sledećim stranicama imaš nekoliko dobrih tutorijala na ovu temu:
-
Stuck-In-Customs
-
Vanilla-Days
-
Merging-HDR-using-Photoshop
-
HDR-Tutorials-Roundup
Naravno, nije HDR jedina upotreba bracketinga, ali se najčešće za to koristi. Ja je koristim isključivo kada snimam jako kontrastne scene, gde pogrešno određena ekspozicija može da upropasti vredan snimak. Tada mi je nezamenjiva.
Pozdrav
P.S. Hint: Najbolji HDR je onaj kod kojeg posmatrač uopšte nije svestan da posmatra HDR.