Sopocanac
Član broj: 15777 Poruke: 469 93.86.181.*
|
Nebojša Katić, konsultant, o merama Vlade
Mnoge firme neće preživeti
Autor: Branislav Krivokapić | Foto:O. Bunić | 01.02.2009. - 00:01
Kriza u Srbiji, u ovoj fazi, nema nikakve sličnosti sa krizom koja je zahvatila najveći deo razvijenog sveta i koja se tamo manifestuje, pre svega, kao kriza tražnje. Srpska kriza najviše liči na krizu u jugoistočnoj Aziji s kraja devedesetih godina prošlog veka, s tim da je međunarodno ekonomsko okruženje danas mnogo gore nego tada, kaže za „Blic nedelje“ Nebojša Katić, samostalni finansijski konsultant, koji živi i radi u Londonu.
Reč je o klasičnoj platnobilansnoj krizi koja je prerasla u valutnu, a sada postaje i dužnička kriza privatnog sektora. Mere usmerene ka stimulisanju potrošnje teško da mogu pomoći.
Šta bi Vlada najpre trebala da preduzme?
– Srbija je u krizi upravo zbog prevelike potrošnje. U ovakvim krizama mora doći do pada potrošnje i značajne korekcije kursa dinara, čija je višegodišnja precenjena vrednost uništila srpsku privredu. Podsticanje tražnje je sipanje novca u rupu bez dna. Srbija nema privrednu strukturu koja bi se pokrenula ovakvim merama. Daleko je bolje da se država fokusira samo na ulaganja u infrastrukturu, posebno energetiku i puteve. Država mora rezervisati i sredstva za eventualnu sanaciju bankarskog sistema, ako dođe do izbijanja bankarske krize a inostrane centrale domaćih banaka ostanu pasivne. Ako bi do ovakve situacije došlo, država bi morala da postane suvlasnik u svim bankama koje sanira, proporcionalno sredstvima koja daje.
Šta je najveći problem domaće privrede?
– Primarni problem domaćih preduzeća u ovom trenutku nije pad tražnje za njihovim proizvodima i uslugama, već veliki rast kreditnog zaduženja. Pad precenjenog dinara je doveo do ogromnog rasta obaveza po indeksiranim kreditima. Biznis model velikog broja domaćih preduzeća je fundamentalno neodrživ i mogao je da funkcioniše samo u uslovima visoke inflacije i apsurdno jeftinog evra. Dok se državna imovina prodavala, dok su krediti i špekulativni kapital priticali, slabosti modela su bile skrivene. Veliki broj preduzeća neće preživeti krizu i država tu ne može da pomogne. Otuda panika i u privredi i u bankama koje ulaze u velike probleme. Servisiranje kredita privrede i građana biće veoma otežano, a to je početak dužničke, a možda i bankarske krize.
Kako očekujete da će se ponašati banke?
– Logično je da uticajna preduzeća i banke pokušavaju da na državu prevale što veći deo svojih dugova. Jedan način je da se država primora na nova zaduživanja kako bi se obezbedio novac za intervencije na deviznom tržištu i tako efektivno subvencionisao devizni kurs i smanjilo kreditno opterećenje vezano za indeksirane kredite.
Drugi način bi funkcionisao ovako – država daje jeftina sredstva preduzećima kako bi ona vratila skupe bankarske kredite, a onda indirektno nastavila da duguju državi do sudnjeg dana, ili do iznuđenog otpisa duga. Banke bi tako svoje nesolventne dužnike efektivno zamenile boljim dužnikom – državom. Na ovaj način bi se pod velom popravljanja likvidnosti privrede i pomoći privredi, u stvari indirektno sanirale banke, a njihova vlasnička struktura i profiti bi ostali netaknuti. Banke ne bi snosile posledicu svojih loših kreditnih odluka, već bi ih prevalile na poreske obveznike u Srbiji. Nadajmo da se ovaj scenario neće dogoditi.
Zbog najnižih poreskih stopa na profit u Evropi, Srbiju ste označili kao raj i za domaće tajkune, ali i za strane kompanije. Hoće li i najavljena pomoć države predstavljati nastavak politike „podmazivanja masne guske“?
– Ne radi se samo o niskim poreskim stopama na dobit, već i o sistemu poreskih olakšica i o slaboj poreskoj kontroli koja omogućava da se troškovi preduzeća i banaka fiktivno uvećavaju i time neoporezovana dobit iznosi iz zemlje. Važnije od toga, domaća poreska politika jasno pokazuje da niski porezi nisu ključ za privlačenje kapitala. Nepotrebno su poreski stimulisane kompanije i banke koje bi u Srbiju, zbog domaćeg tržišta, došle u svakom slučaju. Da su poreske beneficije ključne za privlačenje kapitala, Srbija bi bila preplavljena stranim preduzećima koja rade za izvoz.
Nedavno ste napisali da su bankarske marže u Srbiji od 53 do 344 odsto veće od ostalih u regionu. Kako ste to izračunali?
– To je podatak preuzet iz jedne analize Narodne banke. Svako ko ima iskustva u međunarodnom poslovanju morao je, i bez ove analize, biti šokiran visinom provizija i kamata koje banke u Srbiji naplaćuju. Prosečna kamatna marža u Srbiji iznosi 10,78, u Albaniji 7,03, Hrvatskoj 6,95, a u Mađarskoj 2,43 odsto. Ne postoji privreda koja to može da izdrži. Sa takvim bankarskim sistemom nema razvoja. Ovde je važno uočiti da postoji veliki prostor da se olakša pozicija bankarskih dužnika sniženjem marže. Umesto toga, smanjiće se samo kamate na subvencionisane kredite. Efektivno kamatno opterećenje ostaje isto, ali će deo opterećenja preuzeti država, u skladu s novim merama koje se najavljuju. Da li je to zaista najbolji bankarski sistem na svetu, kako nas zvaničnici uveravaju, ili se tu možda radi o kartelisanom tržištu?
Zašto su banke u Srbiji toliko nedodirljive?
– Banke su svuda nedodirljive. One su prodavci novca, „najstrateškije“ od svih roba. To im daje veliku moć i stimuliše ih na moralni hazard. Tranzicione zemlje su dodatno nemoćne, budući da je njihov finansijski sistem najčešće prepušten inostranim bankama. U takvom ambijentu slabe države ne mogu uspostaviti čvrst režim kontrole.
Ova kriza otvara i zanimljivo pitanje – ko će sutra sanirati banke ako one uđu u problem? Kada britanska vlada na teret budžeta sanira domaću banku čije je centrala u Britaniji, lokalni poreski obveznik može reći: pa dobro, dajem za svoju banku. Čija je obaveza saniranje „srpske“ banke ako je njena centrala u kojoj se donose ključne poslovne odluke van Srbije?
Izvesno je da će 2009. biti teška. Koliko će kriza trajati?
– Ova godina će biti katastrofalna i meni je neobjašnjiv optimizam koji emituje politička, a nažalost i dobar deo ekonomske elite. Svi koji veruju da će se do jeseni kriza okončati, ljuto se varaju. Problem je što će ne samo 2009. već i 2010. godina za Srbiju biti izuzetno teška. Jedino dobro u ovom zlu je što će Srbija konačno biti prinuđena da ozbiljno razmisli o promašajima svoje ekonomske politike i promeni strategiju razvoja. Cena će, nažalost, morati da se plati kroz veliki pad zaposlenosti, standarda i bruto domaćeg proizvoda. U tom ambijentu neće biti lako održati ni socijalni mir.
Zakasnela pomoć izvoznicima
Pomoć izvoznicima najavljena je kao prioritetna.
– Za to je sada, bojim se, kasno. Srbija je godinama taj problem zanemarivala, a podrška izvozu nije program koji se pravi za par dana, i pod pritiskom kriza. Puštanje dinara da depresira najbolji je način da se pomogne izvoznoj privredi, kao i privredi koja je u stanju da supstituiše uvoz.
-----------
Evo odgovora za Darka Nedeljkovica, Ivana Dimkovica, Slobodana i sve ostale pripadnike i podrzavaoce uvozno-bankarskog lobija.
|