Preneto sa
www.elektroenergetika.info
Kao najizglednija lokacija za gradnju prve hrvatske nuklearke počela se spominjati ona uz riječni otok Tanja na Dunavu, između Dalja i Erduta. Ondje su u razdoblju od 1979. do 1990. godine obavljena brojna istraživanja u koja je utrošeno oko 30 milijuna američkih dolara. Taj golemi novac omogućio je da se prikupe geofizički, geomehanički, hidrološki, hidrogeološki i seizmički podaci, koji su zbog havarije nuklearke u Černobilu završili u nekoliko ormara i na kojima se zbog moratorija na gradnju atomskih centrala godinama skupljala prašina.
Istraživanja na lokaciji slavonske nuklearke kod Erduta prekinuta su potkraj osamdesetih, kada je donesen tadašnji savezni (jugoslavenski) zakon o obustavi daljnjih istraživanja za moguća nuklearna postrojenja, s obzirom na tragediju koja se potkraj travnja 1986. dogodila u ukrajinskom Černobilu. Važećim Programom prostornog uređenja donesenim 1999. godine Hrvatska ne predviđa gradnju nuklearnih elektrana do 2015. godine.
Trideset milijuna tada potrošenih dolara nije, međutim, bačen novac, jer su prikupljeni podaci i danas aktualni i svakako će poslužiti bude li donesena odluka da se na Dunavu, nedaleko od Osijeka, gradi nuklearka. Njena snaga, kako je bilo planirano kad su ispitivanja obavljana, trebala je biti 4000 megavata, što je više nego sadašnja ukupna proizvodnja električne energije u Hrvatskoj.
Rezultati do kojih se došlo nakon ispitivanja svih bitnih aspekata sigurnosti i utjecaja nuklearke na okoliš, prisjeća se Anđelko Dujmović, nekadašnji rukovoditelj sektora za tehničko-razvojne poslove bivše osječke Elektroslavonije, bili su takvi da su nezavisni stručnjaci tu lokaciju označili kao najbolju u Europi. Dvije druge lokacije, ona kod Privlake, u blizini Zagreba i na Viru, na Jadranu, tako su potisnute u drugi plan, pa je kao jedina izgledna lokacija ostala ona na Dunavu. Zato se spominjanje izgradnje atomske centrale upravo na tom mjestu i počelo povezivati s najavama moguće gradnje nuklearne elektrane u Hrvatskoj.
U Općini Erdut smatraju da im najveći saveznik u borbi protiv nuklearke u njihovu dvorištu može biti susjedna Srbija. Kako je Dunav na tom području i granica između Hrvatske i Srbije, planirana gradnja nuklearke na njegovoj desnoj obali sasvim bi sigurno izazvala reakciju susjeda na lijevoj. Dok su sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća obavljanja ispitivanja te lokacije, taj problem se nije postavljao, jer su u pitanju bile samo granice republika u istoj državi, Jugoslaviji. No sada stvari više nisu iste.
Energetski stručnjak s kojim smo razgovarali o problemu nuklearke pred tuđim vratima kaže kako je on teoretski lako rješiv, no politički iznimno kompliciran. Ako bi Hrvatska i Srbija dogovorile izgradnju zajedničkog nuklearnog postrojenja na Dunavu, taj bi problem nestao, a lakše bi se, kaže on, podnijeli i troškovi iznimno skupe gradnje. Lakše bi se došlo i do kredita, jer bi uz ekonomsku taj projekt imao i važnu političku dimenziju. No, zaključuje naš sugovornik, Hrvatska i Srbija, s obzirom na terete iz novije povijesti, nisu što i Francuska i Njemačka, pa gradnja jednog iznimno važnog i za obje zemlje strateškog energetskog postrojenja teško da u sadašnjim okolnostima može biti zamisliva.
No, da takva mogućnost, kolikogod zvučala nerealno, ipak nije bez osnove, svjedoči i nedavna izjava Uranije Kozmidis-Luburić, državne tajnice u Ministarstvu nauke Srbije, koja je za novosadski Dnevnik rekla kako bi se Srbija mogla uključiti „u zajedničke projekte koji se najavljuju u okolnim zemljama”, spomenuvši moguću hrvatsku nuklearku na Dunavu između Dalja i Erduta, te proširenje mađarske nuklearke u Paksu, također na Dunavu. „Srbija bi mogla sudjelovati u financiranju tih projekata i tako dobiti svoj udio”, rekla je ona.
Kad bi se Srbija i Hrvatska dogovorile za zajedničku gradnju nuklearke, lakše bi se dobio kredit, a dojmljiva bi bila i politička dimenzija U Srbiji se, međutim, razmišlja o gradnji nuklearke, također na Dunavu, u blizini Kostolca, oko 200 kilometara zračne linije dalje od one potencijalne, nadomak Osijeku. U tamošnjim medijima pojavile su se informacije da je to manje-više već dogovorena stvar, te da u tom smislu postoje ozbiljni planovi s Westinghouseom.
Mogućnost izgradnje nuklearke u Srbiji te produžetak rada mađarske nuklearke u Paksu najjači su aduti hrvatskih nuklearnih lobista protiv besmislenosti lokanih otpora izgradnji hrvatske nuklearne centrale nadomak Osijeku.
Njihova logika, s obzirom na blizinu postojeće nuklearke u Mađarskoj i moguće u Srbiji, podjednako je cinična, koliko i realna: nije osobita razlika ako u potencijalnoj havariji hrvatske nuklearke stradate za sekundu, a mađarska ili srpska vas usmrte dvije sekunde nakon nesreće.