Problem sa tim
WWE (hm, sportom?) je što vrlo efikasno promoviše nasilje. Takmičari (pored što se međusobno protivprirodno makljaju) biju sudije, 'tehničko' osoblje, tuku se palicama, stolicama, vređaju jedni druge, svete jedni druge tako što se umešaju u neki drugi meč, oblače se kao kreteni i montiraju debilne face. A u publici u prvim redovima mogu se videti babe i dede koji navijaju i koji celoj predstavi daju 'ozbiljnost'.
Odraslom čoveku sve to ne dopire do mozga. Ipak, klincima dopire i to ne možete verovati u kojoj meri. WWE je vrlo atraktivan u tom periodu odrastanja ("moj tata je jači od tvog").
Imam klinca koji ide u vrtić. Nije ga do sada interesvao posebno ni jedan sport. Sa WWE je oduševljen. Otkud mu to? Pa u vrtiću je pokupio tu opsesiju kao što je pokupio i ovčije boginje. U vrtiću dečaci oponašaju rvače, skidaju se pokreti, govor, mimika. U komšiluku, na rođendanima i nekim drugim prigodnim situacijama WWE je glavna tema. Sada zna skoro sva imena tih rvača. Donose se i razmenjuju i sličice.
E sad, kako ja da zaštitim klinca od svega toga? Da ne ide u vrtić, na rođendane, da se ne druži sa drugom decom i da ga držim u kući? No chance. Eto, ja ne uspeh da zaštitim svoje dete od WWE, kao što nisam uspeo ni od Yu-gi-oh karti (rečenica koji sam čuo u toj crtanoj seriji: "decu ću živu da vam sahranim") i ostalih debilieta.
Danas, u vreme kada su mediji svih mogućih vrsta dostupni, jako je teško bilo šta sakriti od dece. Eto, pre neki dan klinci u vrtiću gledali film Kika od (mog omiljenog režisera) Pedra Almodovara. He he :) Ko je to doneo pojma nemam, ali se valjda svidelo vaspitačicama...
Za sada se protiv tih iskušenja borim tako što klincu pričam istinu :)
Pokušavam da mu u poverenju (da niko ne zna) kažem tajnu - da su oni zapravo drugari a ne neprijatelji, da oni samo glume i da se deca mogu povrediti ako to isto rade, da oni sve to rade da bi dobili platu, i sl.
Ja drugi način zaštite ne znam, pogotovo jer nije samo WWE u pitanju. Kod mog klinca za sada pali.