[Istorija]: Partizani i ustaše zajedno sa Egipćanima ratovali protiv Izraela??? - Istina ili ne?

Josip Broz Tito 1948. godine poslao jednu diviziju sastavljenu od iskusnih i dobro izvježbanih partizana da ratuju na strani Arapa u I. arapsko-izraelskom ratu. Istodobno je skupina od 150 ustaša iz Handžar divizije, koji su u međuvremenu oslobođeni iz talijanskih logora, krenula istim putem – ratovati na strani Palestinaca i Arapa. Tako su u Vojsci spasa, koju je osnovala Arapska liga, rame uz rame protiv Izraelaca ratovali negdašnji ljuti neprijatelji – partizani i ustaše.

....

150 ustaša krenulo prema Siriji, točnije u Damask. Iz Damaska su nas prebacili u palestinski grad Nablus, jer su se tamo vodile najžešće borbe. Nakon što smo uspjeli stabilizirati frontu, zahvaljujući ratnom iskustvu, prebacili su nas do grada Jaffe, odakle sam ja sa svojom skupinom suboraca, među kojima su bila i dva Hrvata, Mario Galić i Zoran Dakić, nastavio prema gradu Jeninu jer sam bio stručnjak za protutenkovske mine.

...

U Jeninu smo vodili žestoke borbe s izraelskim snagama, uništili smo im desetke tenkova i oklopnih transportera te smo oslobodili velik dio teritorija oko toga grada. Na žalost, u tim borbama poginula su dva moja prijatelja, Mario Galić i Zoran Dakić. Nakon toga dobili smo naredbu o povlačenju i prepuštanju fronte jordanskoj vojsci. Povukli smo se do grada Malkije, na granici Libanona i Izraela.

Tamo smo doživjeli pravo iznenađenje. Glavni zapovjednik Vojske spasa Fawzi Al-Kawkji zatražio je da se spojimo s jugoslavenskom divizijom koju je poslao Tito, pod zapovjedništvom Fuada Šefkobegovića, te da zajednički pripremamo akciju za oslobođenje grada Nasre. I sami pomalo zbunjeni pojavom Titove divizije u Vojsci spasa, upitali smo ga kakva je bila prva reakcija nekadašnjih žestokih neprijatelja.

– Možete zamisliti kako smo se osjećali u tom trenutku. Vjerujem, jednako smo bili zbunjeni i mi i oni. Prije samo tri godine gledali smo se preko nišana i ratovali jedan protiv drugoga. Siguran sam u jedno, mi smo više obraćali pozornost na njih nego na Izraelce, a tako i oni na nas. Nitko nikome nije vjerovao. Jednako sam se pribojavao metka Izraelaca kao i Titovih partizana.

Olakšanje za nas, a vjerujem i za njih, bilo je pridruživanje boraca iz Maroka, Iraka, Sirije i Saudijske Arabije našoj postrojbi. Napokon smo neopterećeni krenuli u akciju oslobođenja grada Nasre, zašavši duboko u izraelski teritorij. Međutim, unatoč našoj spremnosti, doživjeli smo poraz, o kojem i dan-danas razmišljam kao o arapskoj izdaji. Neshvatljivo je da nam Sirija i Irak pošalju vojsku i tenkove bez streljiva.

...

Sirijski tenk s topom od 40 milimetara mogao je bez problema uništiti izraelski položaj, ali nije imao streljiva, kao ni irački tenkovi. Osjetivši našu slabost, Izraelci su krenuli u protuofenzivu i potisnuli nas do libanonske granice, do sela Malkije, gdje su se vodile žestoke borbe i gdje je poginulo osam Jugoslavena iz Titove divizije. Tada je poginuo i moj najbolji prijatelj i ratni drug, Slovenac Franc Robotnik. U tim borbama poginuo je i najveći arapski heroj Muhammad Zugajib.

...

Sve je počelo 7. studenoga 1947., kada je Arapska liga zasjedala u gradu Aleji, u Libanonu, i kada je njezin predsjednik Abdel Rahman Azam zatražio od arapskih zemalja da osnuju Vojsku spasa radi oslobađanja Palestine. Nakon toga, pod zapovjedništvom Fawzi Al-Kawkjia, počele su stizati vojske iz cijelog arapskog svijeta. No, Arapska je liga zatražila slanje vojske i od socijalističkih zemalja, a jedina zemlja koja se odazvala tom pozivu bila je Titova Jugoslavija, koja je odmah poslala diviziju s Fuadom Šefkobegovićem na čelu. Osim te divizije, Vojsci spasa priključilo se mnogo jugoslavenskih dragovoljaca. Jugoslaveni su se tada žestoko borili i puno ih je poginulo.

Prva borba koju su vodili bila je 22. studenoga 1948. na području Blida i Maijs Aj-Jabal, gdje su pokazali veliku hrabrost i spretnost jer su vodili gerilsku borbu protiv Izraelaca, isto kao što su je vodili protiv Nijemaca. Drugu borbu, nazvanu “Haram”, vodili su 29. studenoga 1948. Trajala je 60-ak sati. Tada se dogodila velika izdaja Arapa, koji su povukli svoju vojsku. Jedini koji su ostali na položajima bili su Marokanci pod zapovjedništvom Ibrahima Bega Sudana i Jugoslaveni pod zapovjedništvom Fuada Šefkobegovića. U tim borbama poginulo je osam Jugoslavena i pedesetak Marokanaca, a na kraju su ipak bili prisiljeni na povlačenje.

Ceo članak sa više podataka na adresi: Link

_{[Ovu poruku je menjao Aleksandar Marković dana 09.01.2006. u 00:24 GMT+1]}

---

Tito je poslao ustase, OK oni su bili fasisti dakle ljuti ne prijatelji Jevreja. Poslao je i partizane u kojima su uglavnom bili ideologijom zadojeni Srbi, preko njih je ukaljao obraz citavom Srpskom narodu koji je pomagao izbegle Jevreje i zajedno stradavao sa njima! Setite se sta je Bata Zivojinovic kao kapetan u filmu 'Lepa sela lepo gore' rekao za Tita u onom tunelu!

_{[Ovu poruku je menjao Cileinteractiv dana 08.01.2006. u 16:31 GMT+1]}

U svim narodima postoje tzv. psi rata, mada licno ne verujem da je objavljena informacija tacna. Ono sto pouzdano znam je da je Zastava (oruzje) prodavala svoje proizvode arapskom svetu i da je Kragujevac od toga lepo ziveo. Paradoksalno je da iako smo tada pripadali Pokretu nesvrstanih i nismo imali nikakve diplomatske odnose sa Izraelom, nase vojne industrije i obavestajne sluzbe su itekako saradjivale. Morali bismo da ucimo vise od Jevreja, jer su nam istorija, religija i sudbine slicne. Dodatni, realni motiv za postovanje bila bi cinjenica da 50% svih ulaganja u nasu zemlju od 2000-te do danas potice od izraelskih korporacija.